Sjetila sam se jednog starog blogera kojeg sam voljela čitati pa rekoh sebi da malo pronjuškam ima li šta novoga. Nisam naišla na njegove postove, ali pregledavanje naslovne stranice i pojedinih blogova me vraća u one (ajmo reć') stare dane. Neki stari osjećaj mi se vratio, dobar neki osjećaj.

Iako sam blog pisala najčešće u periodima kada nisam znala kud sa sobom, u periodima histerije, nervoze, tuge, povremeno sreće.... Ipak mi je neki pozitivan osjećaj ostao oko svega toga. Čitala sam razne vrlo zanimljive tekstove, razmišljanja, povremeno naišla i na korisne stvari.

Kod mene nikad nije bilo ničeg pametnog, kamoli korisnog. Samo moje nepovezane misli, razbacane nesputano i bez ustručavanja. Bilo je to doba kada sam imala vremena, živaca i koncentracije pisati, istresati sve kroz tipkovnicu. I moram priznati da mi je svaki put nakon toga bilo lakše, kao da je na taj način stvarno jedan dio negativnih emocija izašao.

Nakon toga su počeli razni i mnogobrojni drugi problemi, i više nisam imala vremena niti živaca za tipkanje, čitanje, kukanje.... Dosta se toga promijenilo, neke stvari na bolje, neke na nešto lošije, sve se preokrenulo, ali se također ipak na kraju sve posložilo onako kako bi trebalo biti. Nastojim se ne obazirati na ljude koji me ne zaslužuju, ne živcirati se zbog gluposti, a i vrijeme je pokazalo da na kraju svatko dobije što je zaslužio.

Mislim da je krajnje vrijeme da budemo zadovoljni, nemamo puno ali imamo najvažnije. Sebe, a kako je krenulo kroz nekoliko mjeseci nam se pridružuje i naše čudo. Malo, željno i dugo iščekivano čudo.

Stvari koje mrzim u životu:

slučajnosti
kad mi stvari ne idu po planu
kad se te iste stvari drugima dogode slučajno
licemjere i lažljivce
neradnike
nepravdu
naš HZZO i doktore, glupe zakone
ljude koji su uspješni zahvaljujući tuđim zaslugama
kad se ljudi uporno ne javljaju na telefon
kad mi se osoba svaki put na telefon javi uz riječi "reci brzo, ne mogu sad"
neodgovorne ljude
svoju frizuru
razmaženu derištad
naporne ljude
mljackanje
glumatanje i preseravanje
loše raspoloženje
kad mi ponestane pive a baš mi je krenulo
toplu pivu
spor kompjuter
visoke režije
kad mi se tvor pokenja a ja upravo oprala podove
kišu i tmurno vrijeme
kad drugi dobiju zasluge za ono što je plod moga truda
kad nema nikog na fejsu da zachatavamo ekipu
znam da sam u pravu a nije po mom
kredite, kreditne kartice, plaćanja na rate i posuđivanje para
glupe ljude
svoj posao, firmu i samozvane kolege
neorganiziranost
konstantnu zvonjavu telefona - dođe mi da ga razbijem o zid
neurednost i prljavštinu
egocentrike
besparicu
smrad ljudi
ljude koji mrze životinje
zlostavljače životinja i djece
dosadne filmove
hladnoću
nejebicu
komplekse, celulit i ostale ženske boljke
ponedjeljke
kad mi kuje nema onlajn da tračamo
kad ta ista bitch radi nešto drugo umjesto da meni stoji na raspolaganju
nejasnoće
rad popodne
neuspjeh
posuđivanje i žicanje para
prevaru
bezobrazluk
pohlepne i proždrljive ljude
ljude bez srama i takta
muškarce bez muda
ljude kojima izjava "Nemam novaca" znači zapravo "Jao kako ću za jedan izlazak potrošiti samo 200 kuna?"
čekanje u redu
mutave ljude
slaganje beskorisnih popisa....

Ne volim glumce i lažnjake koji me okružuju i zagađuju moj svijet, a ne mogu ih ukloniti. Ne volim usiljene i isforsirane.
No ipak, kad-tad, doći će trenutak u scenariju njihovih života kada padaju sve debele maske koje im zaklanjaju lica, i tada će se vidjeti tko zapravo vrijedi a tko je obični plagijator.....

Ljudi su zanimljiva i vrlo zajebana bića. Nikad zadovoljni.
Imaš situaciju gdje im ništa ne valja, trebalo bi promijeniti ovo ili ono, stalno kukaju, jedni po drugima u lice laskaju, a iza leđa pljuju. Nezadovoljni. Isfrustrirani. Žele promjene, samo kad bi imali malo više hrabrosti, kad bi netko umjesto njih barem stisnuo zube i napravio onaj najteži – prvi korak, svi bi složno i kao jedan se borili za pravdu i zajednički boljitak.
Je, malo sutra!

Kada se napokon nađe takav „pacijent“ kojem je voda došla do grla, koji se napokon usuđuje stati javno ispred svog mišljenja, izboriti se za sebe, a time i za druge, koji glasno izgovara ono što zapravo svi misle, ali eto – strah im upravlja bijednim životima….
Nazovimo tog pacijenta Don Quijote (klasika, kako drugačije).

Kada se pojavi Don Quijote, odluči se obračunati sa vjetrenjačama, u vlastito ime, svjestan svih nedaća koje će ga zasigurno snaći nakon borbe, sveg prezira određenih ljudi koji su predmet i razlog borbe, a opet – unatoč tome, borba koja će svima olakšati, nema nikoga. Kada se napokon stvore uvjeti da svi oni, isfrustrirani i nezadovoljni bijednici napokon bez posljedica izraze svoje mišljenje, strah i njihov karakter napokon izađe na vidjelo pa se povuku. Izmišljaju, preformuliraju, sve kako bi u toj borbi za zajedničko dobro baš oni ispali bolji.
Kada treba jednom u životu nekome dati podršku – nema ih. Nema nikoga.
Ono što ostaje je osuda poslije bitke, prijezir svih zbog uvedenih promjena i dodatne zamjerke cijelom svemiru oko novih promjena.

Sva sreća da Don Qujote ima svog vjernog prijatelja Sancha Panzu (kojeg neću nazvati slugom kao u djelu) koji je tu da ga savjetuje, pomaže mu i čuva leđa u svakoj prilici, za razliku od svih ostalih samozvanih prijatelja, koji ne da mu okreću leđa svakom prvom prilikom, nego mu zabijaju nož u njegova, leđa koja im je podmetao i bio s njima.
Njegov Sancho je jednako lud kao i on, ne osuđuje ga niti preispituje odluke. Jednostavno je tu. Jedan jedini.



Razlika je u tome što ovaj Don Quijote se više neće prilagođavati ostalima, jer – gdje su bili svi ostali kada je njemu trebalo? Gdje su oni bili kada je trebalo sudjelovati?
Jer naš junak prezire licemjere, slabiće, dvolične i kukavice. A svijet ih je prepun.
Ova bitka možda nije dobivena, ali rat mora biti.
Nema nam druge….

A: ak bu sve vredu i to, možda da organiziramo koji dan da skupa odemo nekam na more?
B: ma nemoj, a ove godine to nismo mogli? c c c… dapace
A: nismo
B: ispunit ce mi se san da odem s tobom, i nama da odemo svi skupa
hahahahhahahahahaha
app postova ljetos
A: jer ja ove godine NISAM HTJELA ić s njim na more, zato rekoh - AKO bude sve ok
nadam se da buš do tada bar 20 kg teža
B: i ja
A: ili 3 kg lakša…. Mislim, 3 kg lakše „after“ jel…
B: do tada nema sanse... da SAD zatrudnim rodila bi krajem 8.mjeseca
a pošto nisam trudna, preostaje nam jesen
A: onda bar 20 kg gore
B: al odlucila sam , i rekla mužu - dajem mu rok do nove godine njegovim tempom i od nove godine JA odlucujem kada i kako se radi , dakle, aktivno se radi na djetetu....
A: dakle - iživljavat ćeš se na njemu
B: pa je poceo trkeljat da ne zeli da to sve tak ispadne, da nebu nam gust, ovo ono... pa kad sam ga pitala jel bu mu gust ic na terapije, umjetnu oplodnju, davanje i kontrole sperme.... pa se slozio s mojom odlukom
B: mislim, fakat mu nekad treba jak udarac realnosti da shvati
jer ako hoces dijete, gust i spontanost nestaje po defaultu
a radije bi da nije gust ovako, nego da nije zbog mrcvarenja po doktorima
kreten
B: tako da znas, da cu zatrudnit tek iza nove godine
HAHAHAHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHHAHAHA
A: hahahahahahahahahahaha
o ne!!!
onda bu ti dijete DJEVICA!!!!!!!!!!!
B: auuuuuuuuuuuuuuuuu
A: NE DOLAZI U OBZIR !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
B: hahahahahahhahahahahahahaha
A: DOST NAM JE JEDAN TAKAV, I PREVIŠE!
B: da.... ja htjela lava, al muž je sjebo.... njemu se javi - on zaprima sve reklamacije
A: majku mu njegovu
Ok, onda dogovor - zatrudni na proljeće i imali bumo STRIJELCA
B: NEEEEEEEEEEE
A: DAAAAAAAAAAAAAAAAA
B: moram do 3. mjeseca i gotovo
A: BOLJE STRIJELAC NEGO DJEVICA
B: ne
A: ILI SAČUVAJ BOŽE JOŠ JEDAN RAK, VEĆ DVOJE IMAMO
B: rak je pozeljan, s njima se najbolje slazem
pardon, troje….
A: rakovi su preveliki emotivci
B: MM, tMM i L su na isti dan
A: ok - nisam znala
LOL, DOSTA JE RAKOVA
B: sad bi bilo smijesno da se i mm sin rodi na isti dan
A: hahahahahaha
PA KAJ, TO BI NAM UVELIKO SMANJILO TROŠKOVE!!!!!!!!

A: organizacije rođendana i to
B: ja glasam za raka ili lava, al posto mi se neda cekat, onda daj kaj das.... jer mi se ne ceka JOS godinu dana da zatrudnim radi horoskopa
A: samo ne djevicu PLIIIIIIIIIIIIIIZ
nećem da mi nećak bude poremećeno pedantan!!!!!!!!!
HALOOOOOOOOOOO
ONAAAAAAAAAAAAK

B: ovisi, ak bude na tatu nece bit
A: HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA
PRASNULA SAM U SMIJEH SAD
B: inace, ako ne zelimo djevicu, ja skorpione ne podnosim - onda jednostavno MORA biti vaga!!!!
A: SLAŽEM SE, ni ja škorpione ne volim… previše ih imam oko sebe
B: rodenje izmedu 23.09. i 22.10.
A: stari, buraz, I.K.........
B: al to se poklapa sa mojim reformama iza nove godine
A:: hahahahahahahahaha
izbjegnut ćemo, porodili bumo te prije termina
rekli bumo doktorima da nas niš ne zanima, da dijete NE SMIJE BIT NI DJEVICA NI ŠKORPION
B: AHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHAHHAHA
A: poslije bumo skupa završile u vrapču, al ko ga jebe - bar bumo opet tam skupa
B: CERIM SE KO GLUPAČA!!!!!!!!!!
HAHAHAHHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHHA
A: daj zabrij film da tak nekaj fakat veliš doktoru
hahahahahahahahaha
B: samo jos da se usuglasimo oko datuma....
A: ma to je više manje... sam da se lako pamti….recimo 20.10?
B: onda 30.09.
A: HAHAHAHAHAHAHA može, sve kaj je okruglo
B: doogovoreno
Samo, ko ce sad to mužu objasnit?
A: glavno da smo se mi dogovorile
LOOOOOOOOOOL
KO GA JEBE
ko da on ima veze s tim
HAHAHAHAHAHAHA

A: hahahahahahahahaha
e već se dugo nismo ovak nasmijale
a daj zamisli još situaciju slijedeću:
mislim ono, da bude sve ok, i da ostanemo trudne u isto vrijeme i da odemo zajedno rodit
zamisli kak bi to ispalo u rađaoni - jedna se drugoj dere na doktore:
KAK NE KUŽITE, MORA IMAT DOBAR PODZNAK
SAD GA VADI JEBO TE JA NESPOSOBNOG
HAHAHAHAHAHAHAHAHA
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.

Posljedice mobinga na radnom mjestu: kod žrtve se tada pojavljuje sindrom izgaranja na poslu, tj. kronični sindrom umora (burn-out). Smanjenje učinkovitosti, ometanje napredovanja, učestali izostanci s posla, bolovanja (bijeg u bolest) napuštanje radnog mjesta, dobivanje otkaza.

Profil zlostavljača:
To su manje sposobne, ali moćne osobe bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje.
Mobbingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svojeg života (najčešće privatnog, tj. u braku ili obitelji), formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Često se zlostavljači zapravo osjećaju inferiorno (iza svake prepotencije stoji neka impotencija). Na taj način osiguravaju si dominantniju poziciju ili miču onoga koji im stoji na putu uspjeha. Nerijetko to čine iz osobnog straha da neće biti cijenjeni ili da će sami postati nečijom žrtvom.
Neki zlostavljači to rade svjesno, s namjerom da naškode drugome ili da ga prisile da napusti radnu sredinu.
Oni također:
- nisu profesionalno kvalificirani, ali tvrde da jesu jer se nalaze u blizini profesionalaca
- lako se daju isprovocirati .
- često prijete suradnicima,glume odanost nadređenima, ali ih odbace nakon što ih iskoriste
- napasni i arogantni prema žrtvama, a prema ostalima dragi i ljubazni hladni i proračunati


Vjetrenjače se možda ne može pobijediti, ali se može usporiti!
Don Quijote u epizodi: "Bitchy boss"

Poštovana visosti, ovim putem Vam dostavljam posljednji raport koji ste zahtijevali.

Situacija je sljedeća: zaboli me ona stvar za vas i vaše frustracije, nejebicu i sve ostale boljke koje vas muče. Nije moja stvar, kao što ne bi trebala biti vaša i najmanji detalj koji nije direktno vezan za moje obavljanje poslova.

Tako da, ubuduće, ne pada mi na pamet ikakve raporte vam davati, opravdavati se za išta. Ako bude potrebno, drage volje ću uključivati kameru za vrijeme naših razgovora, i sa velikim zadovoljstvom odsada zapisivati svaki i najmanji detalj koji vam nikako ne ide u prilog.

Čak dapače, rado bih da se opet zajebete, kako bih vam ga mogla turnuti sa još većim zadovoljstvom nego što je bio kad sam vidjela vaš izraz lica nakon što ste pozvani na razgovor.

Možda nisam pobijedila bitku, možda vas još nisam sjebala, ali rat će definitivno biti moj.


Sa srdačnim neštovanjem i neizmjernom mržnjom,


Vaša bivša robinja, i sadašnja Don't mess with the Bitch, Bitch!

Moja baka je jako veliki vjernik koji svaki dan ide u crkvu, ne smije kasniti na misu, i koji se svetog pisma valjda drži kao pijan plota.
Ili ipak samo kada njoj tako paše?

Poteglo se pitanje potencijalnog posvajanja djeteta ako ga sami nećemo moći imati, a niti vrijeme udruženo sa povijesti bolesti nisu na našoj strani .
Donedavno me svaki dan ispitivala kada mislim dobiti dijete, nakon svadbe mi stavljala ruku na trbuh u iščekivanju i ogromnim upitnikom iznad glave.
Ali, u trenutku kada se spomenulo nešto što smatram da je sasvim normalno i realno razmotriti odjednom joj je to postalo sasvim nebitno, čak me uvjerava kako imamo vremena, ma ne moramo odmah postati roditelji.
Više je nego jasno zbog čega. Zbog licemjerja.

Ja nisam vjernik. Ne idem u crkvu.
Ne vjerujem u to neko nadnaravno biće koje propovijeda Crkva, i koju „ovce“ slijepo slijede. A njih prezirem.
Moj prijezir nije iz razloga što misle drugačije od mene. On je isključivo iz ovog konkretnog razloga – jer su svi oni licemjeri, na ovaj ili onaj način.
Dapače, poštujem vjernike koji stvarno i žive po principima u koje vjeruju. Ok, nisu to ljudi s kojima želim provoditi svoje vrijeme, ali poštujem ih iz razloga što stvarno i žive život koji propovijedaju.
No, kao što vidimo iz svakodnevnih primjera, velika većina tih samozvanih vjernika su licemjeri koji možda i idu redovito u crkvu, kokodaču o vjeri, bogu i Sv. pismu, ali prvom prilikom okreću ploču kako njima paše.
Ne propovijeda li Biblija da smo svi djeca Božja, svi jednaki pred njime?

Ako meni i ocu moje buduće djece nije toliko važno hoćemo li odgajati svoje biološko ili posvojeno dijete, biti će naše, mi ćemo mu biti roditelji….zbog čega bi naša ljubav trebala biti drugačija prema „tuđem djetetu“?
Ako je meni, ateistu i nevjerniku, dijete – dijete, ljubav prema djetetu jednaka, kakav je onda „vjernik“ osoba koja to gleda sa velikom razlikom? Odbojnosti?

Sramota!
U takvom društvu živimo! U takvom smo okruženju.
I ovo je odgovor svima zašto ne volim velike vjernike.
Jer su svi redom licemjeri.
Jer 99% njih NE živi kako priča.
Jer svi oni žive isto kao i ostali „grešnici“.

Draga, vrtimo se u krug već dugo, predugo. A tegobe se ponavljaju. Nitko i ništa nije vrijedno toga.

Situacija prva:
Upoznali ste se davno, jako davno. Tada još nisam bila toliko negativnog pogleda na ljude oko sebe, nisam u svima gledala zlo. Ali on mi od prvog dana nije bio drag. S vremenom mi je postajao sve manje drag jer sam primjećivala stvari koje ti tada još nisi, zaljubljenost i vjera u život te je zaslijepila. Moje komentare si negirala, braneći njega i svoj novi način života koji te (budimo realni) ograničavao i gušio sve više, dok na kraju nije nestala ona stara MB kakvu sam nekad znala i kakvu jedinu priznajem.
A zbog toga sam ga počela mrziti, nisam ga mogla smisliti…. Tada sam i ja bila još mlada i dosta naivna, pokušavala sam ti nametnuti svoje mišljenje. Nisi se dala.
Iako je sve završilo točno onako kako sam ja predvidjela da će završiti kad sam ga upoznala, nije mi žao. Čak, drago mi je da me nisi poslušala. Jer sada imamo najveće blago. Neprocjenjivo.

Situacija druga:
Otkako sam čula za njega, od prvih detalja znala sam da ne može dobro završiti. Vjerujem da si znala i sama. To je bila prva situacija koju mi nisi htjela priznati jer si znala da nije ispravna.
Nije mi ulijevao povjerenje.
I što sam mogla kada si mi napokon priznala, malo po malo, sve? Ja sam svoje mišljenje izrekla više nego jednom, kao što to uvijek napravim, ali nisi me slušala.
Rekla sam sama sebi: Dobro, ako te usrećuje, valjda znaš što radiš….
Nije dobro ispalo. Tada si prvi put zbog nekog doživjela slom.
Udarilo te u glavu svom snagom, dobro si prošla. Rekla si – nikad više.

Situacija treća:
Krenulo je polako, naivno si vjerovala kako će na tome i ostati. Jedino tvoja savjest, vrag na tvom ramenu, govorio je da si blesava i da se povučeš dok jož možeš, ipak te poznajem bolje nego ti samu sebe.
Nije mi se to sviđalo, i opet sam rekla sve što mislim, pokušavala čak i prijetnjama, argumentima.
Kao i uvijek, nisi se dala. Kao i uvijek – prihvatila sam to.
Situacija je bila presličina, okolnosti također. Al ajde, tračak nade i trunčicu mog povjerenja stekao je kad sam vidjela da će se možda nešto pomaknuti.
Na žalost, čekao je s tim predugo, a nije bio vrijedan tvoje potpore. Nije bio čovjek, nije bio muško da on sam pruži potporu kada se od njega traži. Zakazao je. Pao opako u mojim očima. Nakon toga, pao je do dna i u tvojim.

I vrtimo se u krug. Svaki put napraviš rez tek kada te udari u glavu, jer ne slušaš svoj razum. Svaki put kažemo: drugi put pametnije.
U svakom sranju ista situacija: ti oduševljena, imaš vjeru u ljude, ne vidiš očito, ja skeptična, ali pod utjecajem pozitive prihvatim to i mislim si da sam možda napokon u krivu.

Ne želim reći da sam neka Wonder Woman, da sam vidovita ili da imam neke super moći, možda se samo moje nepovjerenje prema svima pokazuje na ovakav način.

Možda stvarno treba iz korijena promijeniti sve što te okružuje, jednostavno okrenuti novi list. Jer ljudi koji te iskorištavaju, na direktan ili indirektan način, su svuda oko tebe, oko nas. Kao pijavice crpe svaku kap tvoje krvi, svaki atom energije i dobroćudnosti koju imaš u sebi. I što ti na kraju ostaje? Što zapravo ti dobivaš od njih?

I eto, zato ne volim nikoga, zbog toga svaku osobu gledam sa velikim nepovjerenjem. Radije ga negativno procijenim pa da se s vremenom uvjerim u suprotno, da se dokaže kao dobra osoba nego da me svatko od njih povrijedi.
Činjenica je da te svatko kad-tad povrijedi, samo je pitanje razloga i namjere…. Dokazi su svuda oko nas.

Ali, znam, najlakše je drugima soliti pamet. Svi su jako mudri kad se ne radi o njihovom dupetu....

Jutro; stišću me hlače.
Nemoguće ali izgledno, ugojila sam se u zadnjih par dana. A nije doba niti Božića ni ikakvih sličnih obžderavajućih dana u godini. Proširih se, napuhana sam ko pajcek, i osjećam se ko balon. Osjećam se kao da mi trbuh hoda po trbuhu, nekaj se mrda, moja unutrašnjost je odlučila osnovati nezavisnu državu, prokleta emancipacija više ne poznaje granice. Nešto tipa Vatikan.

Jedna kokoš mi je probala bacit bubu u uho, srećom nisam se dala. Ipak povremeno imam povjerenja u svoj osjećaj za filing…. Iako me često prevari. Ako me prevari i sad, još bolje.
Imam nekoliko traperica, uvijek pizdim da su mi preširoke nakon jednog dana provedenih u njima. Danas imam jedne takve na sebi. Nisu mi preširoke.

Podne; i dalje me stišću hlače. Obzirom da cijeli dan sjedim i ko tuka hipnotizirana pred monitorom, i obzirom da na sebi imam dugu majicu počastila sam se otkopčanim gumbom sada preuskih traperica. Koje olakšanje…. Odmah se lakše diše.

Kraj radnog vremena; boli me glava od cjelodnevnog blejanja u monitor. I dalje mi trbuh hoda po trbuhu. I dalje sjedim otkopčanih hlača. I dalje ih zaboravljam zakopčat kad se ustanem…..
Ozbiljno razmišljam o prijevremenim trudničkim hlačama - trapke sa gumom.
Idealno!

Kakva sam ja kao osoba?
Ovo neće biti dubinska filozofija, ali prvi put sam se zapitala takvo što. Tko je kriv za to? Naravno, moja darling i njezin blues.

Ja sam dosta zajebana, komplicirana, nepovjerljiva i skeptična osoba, koja poučena kojekakvim situacijama, više nikome ne vjeruje. Svaku osobu koju upoznam prvo dobro odmjerim i proučavam.
U ljudima često vidim licemjera koji će samnom biti dobar dok ne dobije što treba, a nakon toga me otkantati.
Naravno, to nije slučaj sa apsolutno svakom novom osobom koju upoznam, ali je dosta često. A još češće se ispostavi da sam u pravu. I tako se vrtimo u krug. Svaka nova situacija, nova pozadina.
Danas to izgleda ovako: nemam previše osoba kojima se mogu (i želim povjeriti), ali to mi niti ne fali. Nekada, dok sam bila klinka, patila sam na kvantitetu, ali sada mi je dovoljna samo jedna osoba kojoj se mogu u potpunosti otvoriti i povjeriti (osim mog M.).
Ne primam bilo koga u svoj život, a praktički je nemoguće da mi se netko toliko uvuče pod kožu da bih s tom osobom dijelila najintimnije dijeliće svog života.

Moja Darling je osoba kojoj mogu povjeriti apsolutno sve, bez straha od osude, spački ili ismijavanja. Uvjerena sam, kad bih sada prolupala i postala hrvatska mješavina Hanibala, Jack the rippera i Mansona, mogla bih se njoj i o tome povjeriti i podijeliti s njom detalje bez straha.
Ok, u tako ekstremnoj situaciji možda bi me malkice ipak osuđivala, probala vratiti na pravi put, ali znam da bi i dalje bila uz mene.
Kad god pričamo ona izvlači valjda najbolje iz mene (nekad sa odgodom, ali ipak…. mali hrčak u glavi se pomakne). Koliko puta mi je do sada pomogla, bila uz mene, u najglupljim i najkompliciranijim mogućim situacijama, pomogla mi da se bolje osjećam nakon samo dvije – tri rečenice. Strpljivo.
Ona ispunjava moj život, ona je prva i prava. To nikako ne može bilo tko.
Da bi ovako nešto mogao postići (pogotovo kod mene – mrs. Hate them All) moraš stvarno biti poseban, ekstra poseban. Najposebniji.

Ljubav mog života. Moja sreća, teta moje buduće djece… ne po krvi – po izboru.
(da, ljubav ima više vrsta, tako su nas učili dok smo bili mali… da ne bi netko pomislio da si muža varam)